O nama
Maks Luburić bio je značajna povijesna osoba u Hrvatskoj. Ova web stranica posvećena je očuvanju njegovog života, djela i povijesnog utjecaja za istraživače i ljubitelje povijesti.
O Vjekoslav Maks Luburić
Vjekoslav “Maks” Luburić rođen je 6. ožujka 1913. u Ljubuškom, Hercegovina, a kršten je 23. ožujka iste godine, kako je zabilježeno u matičnim knjigama župe (original prikazan dolje).
Njegov otac, Ljubomir, i majka, Marica (rođ. Soldo), potječu iz sela Radišići, zajednice poznate po svojoj hrvatskoj baštini i poniznoj katoličkoj vjeri. Ovaj dio Hercegovine dugo je bio povezan sa snažnom domoljubnom tradicijom, koja je proizvela generacije hrvatskih vojnika i domoljuba koji su pridonosili borbi za slobodu — najprije od Austro-Ugarske Monarhije, a kasnije od brutalnog jugoslavenskog režima.
Djetinjstvo Luburića obilježili su politički prevrati i osobna tragedija. Godine 1918. njegov je otac ubijen od strane jugoslavensko-srpske policije, ostavljajući Maricu i njihovo četvero djece — Olgu, Miru, Dragutina i Vjekoslava — u velikoj bijedi i obilježene kao neprijatelje države. Ova trauma duboko je oblikovala mladoga Vjekoslava. Sa samo jedanaest godina, lišen oca i pristupa obrazovanju, bio je prisiljen sam brinuti o sebi, često se selivši između rodbine. Njegova je majka na kraju udala za Jožu Tambića i preselila se u područje Livna, gdje je kasnije odgajala još troje djece — Zoru, Nadu i Tomislava, kako je zabilježeno u crkvenim knjigama prikazanim dolje.
Unatoč teškoćama, Vjekoslav je briljantno učio, impresionirajući učitelje svojim oštrim intelektom i brzom zapažajnošću. Ipak, pod diskriminatornim politikama države, njegove su mu mogućnosti sustavno uskraćivane jer su škole bile pod pritiskom da ga isključe i uskrate mu potpuni pristup obrazovanju. Nakon što je završio osnovnu školu u Ljubuškom, Vjekoslav je poslan u gimnazijski internat u Mostaru gdje je bio jedan od najboljih u razredu, ali zbog neumornog pritiska srpskih profesora nije mu omogućeno da maturira, pa je odlučio napustiti Hercegovinu i provesti neko vrijeme kod ujaka na Korčuli. Nakon šest mjeseci otišao je u Zagreb, gdje su njegovi rođaci našli posao i bili uključeni u podzemne aktivnosti okupljanja Hrvata u nadi da će podići političku napetost u borbi protiv barbarskog jugoslavenskog režima.
U međuvremenu, u kolovozu 1929., Pavelić je na beogradskom Državnom sudu za zaštitu države pod direktivom kralja Aleksandra I. Karađorđevića osuđen na smrt u odsutnosti, kao dio šire represije nad hrvatskim nacionalistima. Pavelić je pobjegao u Italiju gdje je 1931. osnovao prvi ustaški vojni kamp za obuku u Bovegnu u pokrajini Brescia, a uskoro su uslijedili i dodatni kampovi u Italiji i Mađarskoj. Sa sedamnaest godina Vjekoslav je našao posao na farmi u Somboru, gdje je prvi put čuo za hrvatski kamp za obuku preko mađarske granice u županiji Zala i tako započeo svoj put planiranja bijega preko granice u ruke svojih hrvatskih suboraca u kampu Jankapuszta. Točan datum njegovog dolaska u Jankapusztu nije siguran, ali sve informacije upućuju da je stigao na vrata Jankapuszta u posljednja dva mjeseca 1931.
Dana 1. lipnja 1933. u Glavnom ustaškom stanu, Pavelić je proglasio načela ustaškog pokreta u 17 točaka. Njegov krajnji cilj, izjavio je, bila je stvaranje samostalne hrvatske države na cijelom njezinom povijesnom i etničkom teritoriju, što će se postići svim potrebnim sredstvima, uključujući i oružanu borbu. Pokret je organizirao propagandne kampanje, sabotaže i diverzije kako bi destabilizirao jugoslavensku vlast i potaknuo hrvatski ustanak. Hrvatski radnici diljem Europe — Italije, Belgije, Francuske, Njemačke — pridružili su se pokretu, formirajući revolucionarnu vojsku koja se smatrala jezgrom buduće nacionalne obrane. U međuvremenu, u Sjevernoj i Južnoj Americi, više od milijun Hrvata okupljalo se protiv srpske dominacije, pružajući i moralnu i financijsku podršku tom cilju.
U Jankapuszti je Vjekoslav dobio nadimak “Maks”, koji mu je dao njegov bliski prijatelj Jure Francetić, koji je postao poznat kao “László.” Njih dvojica su postali nerazdvojni, a njihove fizičke sposobnosti i odlučnost izdvajale su ih od drugih u kampu, u kojem su bili i drugi istaknuti likovi poput Vjekoslava Servatzya, Ivana Perčevića, Mije Babića, Nikole Zborila i Rafaela Bobana.
Tijekom sljedećeg desetljeća, Maks je vodio brojne prekogranične akcije u Jugoslaviji s velikim uspjehom. Njegova učinkovitost privukla je pažnju kralja Petra II. Karađorđevića, koji je vršio pritisak na Mađarsku da uhapsi i izruči članove kampa — posebno Luburića i Francetića, kojima je već bila izrečena smrtna kazna u odsutnosti. Na kraju, pod stalnim jugoslavenskim pritiskom, Mađarska je naredila zatvaranje Jankapuszta. Mnogi Hrvati su se vratili kući ili preselili u talijanske kampove, ali prije toga Maks i njegovi suborci su zakopali zalihe oružja i streljiva, koje su kasnije pronađene i unijete u Hrvatsku 1941., kada je zemlja proglasila neovisnost 10. travnja.
Nakon što je Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), Maks je započeo borbu na domaćem tlu — protiv srpskih četnika, partizanskih komunista, talijanskih fašista, pa čak i Nijemaca, čija je podrška Hrvatskoj bila ograničena i uvjetovana.
Do 1941. Maks je brzo napredovao kroz ustaške redove, prepoznat po svojoj vojnoj sposobnosti. Povjereni su mu ključni zadaci uz Pavelića, Servatzya, Francetića, Bobana, Babića, Kvaternika i Moškova, organizirajući elitne jedinice i posebne operacije koje su ojačale hrvatsku kontrolu u Dalmaciji, Slavoniji, Lici, Bosni i Hercegovini.
Godine 1941. do 1945. bile su burne. Hrvati su patili pod talijanskom okupacijom u Istri, Dalmaciji i Hercegovini, dok su Nijemci nametali strogu kontrolu, ograničavajući pristup oružju i uspostavljajući logore koje su Luburić i drugi žestoko osporavali zbog lošeg postupanja prema zatočenicima na hrvatskom tlu. Napetosti s njemačkim snagama često su eskalirale, a Maks je zauzimao oružje iz njihovih kasarni kako bi opskrbio svoje ljude. Bez dovoljno resursa, ustaški borci su se stalno suočavali s nadmoćnim neprijateljima na više frontova — četnicima, partizanima i fašistima, ali unatoč brojnijem i bolje opremljenom neprijatelju, Maks je uvijek izlazio kao pobjednik nanoseći velike gubitke neprijatelju.
S padom NDH 1945. Luburić je pobjegao u izgnanstvo i nastavio političke aktivnosti u Španjolskoj do svog ubojstva 1969. Njegovo nasljeđe ostaje duboko kontroverzno, ali i simbol složenih izbora i podjela koje su obilježile Hrvatsku u 20. stoljeću.
Kroz ovu stranicu želimo predstaviti djela i ideje Vjekoslava “Maksa” Luburića, koji je — unatoč svojoj ulozi u jednom od najužurbanijih poglavlja hrvatske povijesti — bio među prvima koji su vjerovali da će se Hrvati, bilo iz ustaškog pokreta ili partizanskih redova, jednog dana morati pomiriti i ujediniti kako bi povratili neovisnu Hrvatsku.
Naša misija
Posvećeni smo očuvanju povijesnih zapisa i edukaciji posjetitelja o njegovom utjecaju na hrvatsku povijest.
Naša je misija pružiti točne povijesne informacije i poticati dublje razumijevanje ovog razdoblja.
SUAUTOR – Mile Boban
Važno je napomenuti da ova stranica ne bi postojala bez svog glavnog autora, Mile Bobana. Rođen 1939. godine u Bobanovoj Dragi, u Hercegovini, Mile je više od 60 godina proveo u dijaspori boreći se za neovisnu i slobodnu Hrvatsku. Početkom 1960-ih pridružio se organizaciji Vjekoslava Maksa Luburića, najprije u Parizu kao član Hrvatskog narodnog otpora, a kasnije se preselio u San Francisco, SAD, gdje danas živi u Austinu, Texas.
Mile je, zajedno sa suprugom Annie, blagoslovljen obitelji od šestero djece. Kao umirovljeni građevinar, danas svoje dane provodi čitajući i pišući kroz radove Vjekoslava Maksa Luburića putem web stranice www.otporas.com. Zahvaljujući njegovoj jedinstvenoj knjižnici, koja sadrži iznimno rijetke knjige i pisma iz cijeloga svijeta, možemo samo zahvaliti Bogu što je Mile imao posebnu strast za očuvanje istine o Hrvatskoj, NDH-u i svim burnim vremenima — kako bismo danas mogli podijeliti te informacije s vama putem ove stranice.
S ponosom možemo reći da je neumorni rad Mile Bobana zauvijek promijenio hrvatsku povijest i razotkrio brojne laži koje su fabricirali Srbi i partizanski komunisti. Danas vam možemo predstaviti dosad neviđene činjenice i istine o Hrvatskoj, Vjekoslavu Maksu Luburiću, Bleiburgu i mnogim drugim povijesnim događajima koji su obilježili živote hrvatskog naroda!
1930-ih uključen u hrvatski nacionalistički pokret
Uključenost u hrvatski ustaški pokret
Vjekoslav “Maks” Luburić bio je povijesna osoba čiji je život obilježen složenim i kontroverznim događajima 20. stoljeća. Rođen 1913. u Ljubuškom, Hercegovina, tada dio Austro-Ugarske Monarhije, odrastao je u vrijeme političkih nemira i jačanja nacionalnih pokreta, od kojih su najznačajniji brutalno ubojstvo njegovog oca, kao i atentat na Stjepana Radića od strane opresivne jugoslavenske vlade.
Tijekom 1930-ih, Luburić se aktivno uključio u hrvatski ustaški pokret kada se pridružio vojnom kampu Jankapuszta u Mađarskoj, što mu je kasnije omogućilo uspon u redovima ustaškog režima. Godine 1941. imenovan je na važne operativne uloge u novoproglašenoj NDH, gdje je odigrao ključnu ulogu u organiziranju elitnih jedinica unutar Ministarstva obrane. Razdoblje od 1941. do 1945. obilježile su njegove vodeće uloge u tim jedinicama koje su ga učinile jednom od najistaknutijih osoba u hrvatskoj vojnoj povijesti i hrvatskoj borbi protiv neprijatelja na hrvatskom tlu. Luburić nije samo vodio bitke protiv neprijatelja, već je vodio i političku borbu protiv nacističkih Nijemaca i fašističkih Talijana koji su uvijek pokušavali ograničiti moć i vlast Hrvata unutar Hrvatske. Nakon pada režima, Luburić je nastavio boriti se u šumama Hrvatske do početka 1948. kada je teško ranjen i njegov život je bio u opasnosti. To ga je prisililo da se skrije u Mađarskoj, a kada se dovoljno oporavio da stane na noge, probio se kroz Austriju, Francusku i konačno u Španjolsku gdje je kratko djelovao pod drugim imenom dok 1949. nije mogao sa sigurnošću otkriti da je na sigurnom i zdrav. Jednom u Španjolskoj, Vjekoslav Maks Luburić preuzima novu ulogu u kojoj vodi hrvatsku političku scenu prema prilagođenom političkom pristupu i nastoji postići mir između desnice i ljevice hrvatskog političkog spektra.
